Genocidnost

Pa sve se, ba, odvija po ukusu i želji uhljupa dodik milorada i nedonošćeta rajka vasića. Toj dvojici gulanfera je upravo stalo do toga da se o njima priča i govori na sva usta. Kontekst i to je li to djelovanje po njih pozitivno ili negativno, su nebitni. Bitno je da se čita i piše. Ne može, bolan brale, ništa, ama baš ništa, ni dirnuti u tananu žicu dotične (jer je nemaju) niti uvrijediti debelokošce te fele (jer su operirani od osjeta i osjećanja).
Lijepo Haris Halilović oslika i naslika tu dvojicu dripaca i geliptera u okviru jednog političkog duela. Džaba se laprda i lita toliko po medijima o pomenutima. Prazna priča, ko ona puška što je prazna i koje se boje dvojica. Popularnost obojici raste svakim ovakvim člankom. A najgore od svega što ta dvojica mogu nastaviti u istom stilu bez straha da će ih neko ošinuti zbog toga. Da brale, upravo je to potrebno. Nanijeti im fizičku bol, učiniti da osjete bodlje ne pera nego koplja.
Ni jebati ih ne treba, jer bi uživali kao šešelj. Njih ako i četnikom nazivlješ činiš dobročinstvo, jer to kod njih izaziva ponos i gordost. Živimo u vremenima kada je činjenica da nekome niste rekli hvala ako ste mu učinili uslugu su veći grijeh i sramota nego ubiti nekoga. Živimo u vijeme kada stid više ne postoji. Sve je dozvoljeno i dopušteno.
Da, njih treba po pljuci, po glavi. Ko one Srebreničane pa nek’ vide i osjete na svojoj kozi genocidno realistično djelovanje. Valjda onda s’vate.

Veni, vidi, viči!
Piše: Hariz Halilović

Nije ovo bio prvi put da šegrt u udruženom kulinarskom poduhvatu javno povrdi kako je dostojan dodijeljene mu uloge čuvara genocidnog nasljedstva haške postave RS tima, te da se bitno i ne razlikuje od onih koju su dobili ili iščekuju svoje presude za genocid i niže klase zla, koje se, naprimjer, zovu zločini protiv čovječnosti. Dodik ne samo da je zorno učio od svojih haških RS prethodnika i suvremenika, nego ih je u nekim stvarima skoro pa i nadmašio – od laganja i vike do izigravanja lafo državnika
Bahatost, primitivizam, glupost, neukost, laganje, mržnja i galama bili su dio palete TV performansa traktoriste iz Laktaša, koji svoje pojavljivanje na televiziji u „duelu“ sa svojom suštom antitezom, gospodinom Čedomirom Jovanovićem, može samo zahvaliti plejadi „haških sužnjeva“, utemeljitelja eresa i iskorijenitelja svega nesrpskoga s prostora koji  će postati (privremeno) okupiranim teritorijem i feudalnim posjedom krkana iz Lijevče Polja. Naime, jedina prividna veza između krkana Dodika i gospodina Jovanovića jeste činjenica da su obojica dio političke scene u post–YU regionu. I tu svaka veza i komparacija prestaju.
Dok  Dodik uporno zakuhava iz svoje genocidne kuhinje, Jovanović, generacijski i politički odgovorno, čini sve kako se u bosanski lonac pun ljudskih kostiju nikada više ne bi dodavalo svježe ljudsko meso. Jer Jovanoviću, i svima nama, su odveć poznati kulinarski recepti šumskog kanibala; njemu očito fali još „ljudetine“ u tom krčkajućem loncu u koji je ubačeno tek nekih tričavih stotinu hiljada ljudskih života. Malo, brat bratu, po šumskim standardima. Zna Mile von Šumska da je još i njegova mezimica Biljana Plavšić – ta predana šumska domaćica i domišljata RS veteranka koja je već „odležala“ genocid – bila spremna ubaciti i koji miliončić srpskih koski u taj lonac, koji je sama gazala i zapržavala s timom mesara i pomoćnika (nadahnutih patriotskom lirikom: „Ubićemo, zaklaćemo...“, ili onim kanibalskim pokličem iz predgrađa Vukovara „Miloševiću, šalji nam salate biće mesa klaćemo Hrvate“). I dok danas svi veliki majstori genocidne RS kuhinje, po službenoj dužnosti, borave na privremenoj obradi u Haagu (ili trajno pod zemljom), Miletu su zapovijedili da ništa ne dira, samo da redovno raspiruje tinjajuću vatru i zakuhani bosanski lonac drži na krčkanju kako bi raspadanje sastojaka bilo potpuno. A Dodiku poteku nekrofilske bale i sav se srećom ozari čim čuje tu milozvučnu riječ – raspadanje. E, o tom je loncu govorio gospodin Čedomir Jovanović u studiju Tanjuga 1. februara 2012. Treba pamtiti ovakve datume i ko je šta, kome, i kada rekao – jer doći će jednom dan kada će se dodijeljivati i drugačije ordenje, ono pravo i dobrim djelima zasluženo.
Nije ovo bio prvi put da šegrt u udruženom kulinarskom poduhvatu javno povrdi kako je dostojan dodijeljene mu uloge čuvara genocidnog nasljedstva haške postave RS tima, te da se bitno i ne razlikuje od onih koju su dobili ili iščekuju svoje presude za genocid i niže klase zla, koje se, naprimjer, zovu zločini protiv čovječnosti. Dodik ne samo da je zorno učio od svojih haških RS prethodnika i suvremenika, nego ih je u nekim stvarima skoro pa i nadmašio – od laganja i vike do izigravanja lafo državnika.
U tom takozvanom duelu, u Miloševićevom stilu  („ako ne znam debatirati, znam vikati“), predsjednik apartheidskog entiteta, također poznat i kao ratni švercer Milo(k)rad, nesposoban za bilo koju formu civiliziranog dijaloga temeljenog na činjenicama i intelektu, više je puta podviknuo, što na spetljanu Tanjugovu voditeljicu, što na sugovornika čije jasne i „pismene“ rečenice nije mogao ukapirati, bez obzira što mu se čovjek obraćao na tečnom srpskom jeziku. Nasuprot Jovanovićevoj jasnoći misli i jezika, Dodikovo trapavo korištenje oskudnog vokabulara od pedesetak riječi maternjeg mu jezika – u nekoj originalnoj kombinaciji ekavice, ijekavice i njakavice – obogaćenog čak i s jednom riječi engleskoga (тајминг), bio je atak i na uši i na inteligenciju svakoga ko je barem na nekoliko minuta izdržao poslušati njegovo verbalno oranje po Tanjugovom studiju. Kad bi sam sebi oduzeo dah sopstvenom neartikuliranošću i šumskim bijesnilom a la Veselin Vlahović Batko, zadrigli Führer Šumske bi posegnuo za ratarskom terminologijom te podviknuo na Jovanovića kako “truni“ i „laprda“. A kad god bi zatrokirao u pola riječi (jer do pola prostoproširene rečenice nije ni uspijevao stići) ponovio bi napamet naučenu šumsku mantru (ravnu onoj da se sunce okreće oko zemlje): da je RS starija od Bosne i Hercegovine, da RS nije nastala na genocidu...
Pored prezentiranja svoga idiotluka, u tiradi protiv svega što nije Srpstvo onako kakvim ga on zamišlja i definira, u tom TV performansu Dodik je počinio niz prekršaja koji bi se u svakoj normalnoj zemlji smatrali krivičnim djelima: negirao je genocid, vrijeđao je žrtve genocida i njihove porodice, raspirivao je vjersku i etničku mržnju, a potičući separatizam i insistirajući na tome kako će se Bosna raspasti indirektno je pozivao na rat. Naravno, uz to se svakako mora dodati i veleizdaja matične mu države Bosne i Hercegovine s kojom bi se bh. pravosudne državne institucije trebale pozabaviti.
Ono što Dodik nije stigao reći taj dan u Tanjugu, sutradan je, u istom šumskom stilu, dopisala nepismena živina što se potpisuje imenom Rajko Vasić. Ljakse Vasić, sekretar Dodikove sNSd partije, koji se uživio u ulogu Göbbelsa šumskoga Führera, ovaj put je svoj strah, mržnju i opsjednutost prema svemu drugačijem od eresovskog fašizma usmjerio na nedužne odjevne predmete što pokrivaju glavu i guzicu respectively, dakle fes i dimije. Ovim je dotični Vasić, i ne znajući, značajno doprinio stručnjacima koji će se pozabaviti izučavanjem psihopatologije svakodnevice šumskoga kadra. Među tim, do sada neopisanim, obsessive–compulsive disorders iz fetiš domena, živina Vasić ostat će upamćen kao prvi zabilježeni slučaj fesofilije i dimijefobije. U svojoj edipovskoj rastrojenosti, to šumsko živinče halucinara o dimijama i fesovima u najluđim kombinacijama, a onda te svoje halucinacije histerično „opiše“ za tatu Dodika.
I nije vrijedno trošiti više dragocjenog elektronskog prostora na živinu Vasića i krkana Dodika, pogotovo ne nakon što ih je, prosti kakvi jesu, Petar Luković onako temeljno rasčlanio na proste faktore u svojim člancima koji se ovih dana čitaju, kopiraju, forwarduju i prepričavaju diljem regiona, a i svijeta. Ustvari, Pero je ovaj put samo klinički uredno katalogizirao učinjenu štetu na Dodiku i identificirao mu fragmente nakon kolizije sa Jovanovićevim intelektom, dok je stručni konzilij e–novina u Vasićev zdravstveni karton pribilježio najnovije simptome ptičije groznice iz šumskog ornitariuma.
Pored e-novina, niz drugih medija je također objavio reakcije i komentare istaknutih pojedinaca i organizacija na Dodikove nebuloze. Tako je, naprimjer, FENA prenijela zvanično priopćenje Srpskog građanskog vijeća koje tvrdi da „Milorad Dodik, predstavlja novi, mnogo ogoljeniji, očigledniji i neuvijeniji potez razobličavanja sebe kao navodnog zaštitnika svesrpskih, a ustvari sopstvenih, lažnih, očiglednih, prevarantskih interesa.“ Za online portal DEPO.ba Emir Suljagić, čovjek koji je ne samo preživio genocid koji Dodik negira, nego je na tu temu i doktorirao na prestižnom njemačkom univerzitetu, je precizirao da „nema sumnje da je krv srebreničkih Bošnjaka i na Dodikovim rukama, jer je posljednja faza svakog genocida poricanje“.
Među mnogim sličnim stavovima i komentarima iznenađuje zbunjujući komentar Bojana Bajića, donedavnog predsjednika Naše stranke, koji je ustvrdio kako „Republika Srpska ne može biti pravno kvalifikovana kao genocidna tvorevina, ali jedan od njena tri kamena temeljca jeste genocidan.“ ??? Kako li to naš Bajić samo zamišlja, pitam se? Ovo „objektivno“ političko mudroserstvo, čak da je i politički korektno, ne može proći gramatički – kao da se može biti samo malo trudan, malo mrtav, malo genocidan... Ta druga (ili prva) dva eresotvorna kamena temeljca, po Bajiću, su „demokratska želja Srba da Republika Srpska opstane“ i  „Dejtonski sporazum“. Znamo pod kojim je uvjetima Dejtonski sporazum potpisivan i  šta mu je trebala biti svrha (zaustavljanje rata i reintergacija BiH u funkcionalnu državu) i o tome ne bih dalje diskutirao. Ova „demokratska želja Srba“ da mi na babovini prave paradržavu me puno više tangira. Ukoliko je bio mlad da zapamti, ili lijen da se raspita i istraži, podsjećam lidera Naše stranke da se nikakvo ilegalno proglašavanje SAO-a diljem BiH, u toku 1991. i početkom 1992., proces koji je by–the–way išao uporedo s ilegalnim naoružavanjem srpskoga puka u BiH, ne može smatrati demokratskim, odnosno manje genocidnim temeljcem onoga što je kasnije postalo RS. Jer RS nije nikada postojala u bilo kojoj geografskoj, povijesnoj, političkoj ili ekonomskoj formi, niti je ikada mogla nastati bez genocida. Upravo ta „demokratska odluka“ da se formira RS jeste, pravno gledano, genocidna namjera zločina koji su uslijedili. Naime, nedavno objedodanjeni, a i odranije poznati transkripti tih „demokratskih želja“ obznanili su činjenicu da je genocid uvijek bio dio plana stvaranja srpske paradržave u BiH. Kad su „srpske demokrate“ Karadžić, Karajišnik, Plavšička i ostali eresotvorci predočili izvršni dio plana stvaranja Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije Republike Srpske) Ratku Mladića, on je konstatirao sljedeće: ”Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je ... to neće ... ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid. Mi moramo da pozovemo svakog čovjeka, koji je čelom poljubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo.“
Ovo iznad su Mladićeve riječi, izgovorene na Skupštini bosanskih Srba 12. maja 1992. Kao što znamo, genocidna namjera ga, nažalost, nije pokolebala; čim je saznao šta mu je činiti to je i (po)činio – stvarao je Republiku Srpsku upravo, i isključivo, genocidom. Zato je svaki kamen temeljac RS-a, a ne samo to kameno sveto trojstvo, dakle, i onaj drinski kamen oblutak u Foči, i onaj sedreni na Sokolović pašinom mostu u Višegradu, i svaka sitna kaldrmica u Bratuncu, Zvorniku, Bijeljini, Brčkom, Trebinju, Gacku, Prijedoru, Ključu, Sarajevu, kao i one krvave cigle što su ostale u logorima Luci, Sušici, Omarskoj, Manjači, Keratermu, Trnopolju... Svaki je kamen temeljac i svaka cigla RS-a genocidna. Kao što je i Jovanović nedvosmisleno sugerirao, RS je genocidna i u teoriji i u praksi, i takvom, i nakon 20 godina, nastavlja biti. Bajićeve polukvalifikacije tu ništa neće promijeniti, jer fašizam se ne može pripitomiti, niti spontano evoluirati u nešto dobro i humano. Stanje u BiH ostavljeno nakon rata i Daytona zahtijeva hitne korijenite i revolucionarne promjene. Za to ne treba novi rat, novo zlo i novo meso u bosanskom loncu, nego primjena osnovnih principa pravde, pravne države, ljudske empatije i uvažavanje onoga što se u BiH vazda uvažavalo, prava na različitosti.
Denacifikacija Republike Srpske mora započeti s promjenom imena entiteta. Neka se zove zona A, B, C, 1, 5, 6, Banjalučki entitet, nije bitno, ali ne može, npr., bošnjačko selo Hegići kod Prijedora, u kojem je u ljeto 1992. Vojska Republike Srpske strijeljala sve muške stanovnike (86 civila!), biti dio Republike Srpske. Niti povratnička djeca u bošnjačkoj Žepi trebaju biti prisiljena pohađati OŠ “Sveti Sava“, u kojoj su oni jedini učenici. Nema tog boga, ni toga naroda, niti političara, ni Daytona koji će me ubijediti da je to prihvatljivo i da to nije zločinačka otimačina i nastavak genocidnog nasilja! Svoju Srebrenicu neću ni da spominjem, jer ne radi se, i nikada se nije radilo, samo o Srebrenici. Ponavljam, Srebrenica, iako najkrvavija, nije bila izuzetak, nego pravilo stvaranja RS-a, samo jedna od epizoda utemeljenja genocidne tvorevine. Ali, da se razumijemo, nije ovo nikakvo moje držanje bukvice političaru Bajiću, tek da ga podjsetim da politika ne mora uvijek biti „kurvanjska“, kako je on sam nazva. Poštena politika je ono što Čedomir Jovanović prakticira. Na njega se trebaju ugledati, i od njega učiti, i Bajić i ostali bh. političari. Jer Bosni i Hercegovini upravo treba jovanovića da započnu denacifikaciju zemlje, kao što je Jovanović bio pionir u započinjanju istoga procesa u svojoj državi.
Bit će to uistinu veliki civilizacijski iskorak i napredak za sve narode BiH i regiona kada jednom neki bosanski Čedomir Jovanović, ili neko drugo čedo mira, isporuči Karadžićevog šegrta i nasljednika Dodika na znanu destinaciju u Haagu i time otpočne jedno sretnije poglavlje u ovom prelijepom dijelu Evrope. Živi bili pa vidjeli! Toga dana će i cijela e-bojna Pere Lukovića trijumfalno u vis baciti svoje crvene fesove i viknuti: hip, hip hurray! Inshallah!
P.S. Vise biste im napakostili ako biste ovako rekli : “dodiče nabijem ti na kar i kćerku i hanumu, a o jednom trosku i sina ti” Ili “vaso picajzlo jedna, mamu ti jebem u po picke”. Više bi ih to dirnulo i zaboljelo

Post post scriptum : Sve poruke iz mog postskripuma prenesite i ovim baletanima.